Horor priče

Ovo je stranica za sve hororoljupce!
Za sve one koji vole krv a pogotovo horor priče! Ovdje možete pročitatti najbolje, najzaniljivije i najstrašnije horor priče ikad napisane!
Ugodno se prestrašite dok ih čitate....xDDDD....brrrrr.......

ponedjeljak, 9. kolovoza 2010.

Pakao na ljetovanju by Josip Čekolj

Pakao na ljetovanju
Svako ljeto odlazim kod djeda i bake na ljetovanje na selo oko tri tjedna. Mislim da mi je ovo posljednja godina što im dolazim na ljetovanje jer već je pomalo glupo da djevojka od četrnaest godina odlazi djedu i baki na ljetovanje. Iako će se oni jako rastužiti kada im to kažem, svake godine mi je sve dosadnije iako oni misle da mi je užasno zabavno živjeti tri tjedna na selu. No ove godine nije očito da neće biti tako dosadno jer jučer kada samu ujutro išla u meli dučančić upoznala sam jednog dečka po imenu Siniša. Bio je baš drag i simpatičan još smo se zabrbljali kada smo izašli iz minjjaturnog dučana. Kada sam ga upitala gdje živi samo je brzo rekao da mora ići. To mi je bilo iskreno pomalo čudno. Otišla sam u malenu kućicu djeda Rudolfa i bake Ane. Imali su prekrasan vrt ispred kuće, bilo je svakojakog cvijeća i pokraj kućice u zagrađenom prostoru na brjegiću pasle su se nekoliko kozica i ovčica. Sve ih je čuvao djedov pas Bingo. Ponekad sam ipak voljela to mjesto jer sam uživala u prirodi iza kuće je bila šuma, a sve okolo, cvijeće, livade, pašnjaci... Voljela sam se odmoriti od bučnoga grada. Sjela sam si van na klupicu ispred kuće i uzela neki ljubavni roman i počela čitati, nisam ni prim jetila kako je vrijeme brzo prolazilo, odjednom iz čitanja me trgne baka zovući me na večeru. Djed i baka nisu imali struje što je bilo pomalo jezivo ali meni simpatično, jer uvijekl sam smatrala da je bilo ljepše kada nije bilo televizije, kompjutora i ostalih stvarčica koje zatupljuju um. Ja sam uvijek ipak za dobru knjigu i pjesmicu. Zato što nije bilo struje baka je već na stol stavila pet velikih svijeća. Nakon večere smo počeli razgovarati, bilo je baš ugodno, svijeće su već odavna gorjele, toliko smo se uživili u pričanje da smo zaboravili na pojam o vremenu. Zasigurno je već prošla ponoč. Tada smo odjednom čuli neko cvičanje, djed se uplašio brzo je dograbio svijeću i izašao van, znala sam da se zabojao da netko ne kolje životinje. Tada sam upitala baku jel u šumi ima vukova, ona je odgovorila: „Zlato ima, ali nemoj s time razbijat glavu.“ Tada je baka pojurila za djedom kao i ja. Iza kuće imali smo što vidjeti. Kokošinjac je bio sav porušen, kokoši su se razbježale, i dalje su uplašeno kokodakale, nasred kokošinjca bilo je mrtvo janje, ako je još uopče tako izgledalo, bilo je bez glave i kože, mogli smo vidjeti sve orane, žile i krv ja sam zavrištala! Djed se je ukipio, tada je baka zavrištala ja i djed smo se okrenuli prema njoj i ponovno smo svo troje zavrištali, na kućici je ovčjom krvlju bilo napisano: „Mira ja dolazim.“ Bilo je to moje ime! Djed je mene i baku brzo otjerao u kuću te je reko da će on to sada počistiti. „Bako tko to dolazi po mene?“ uplašeno sam ju upitala dok smo sjedjele za stolom. „Ma to su se neka djeca zezala!“ odgovori ona zabrinuto. „Aha, zezanje je odsjeći janjetu glavu, otrgnuti kožu i na kućicu napisati riječi krvlju!!! To je normalno!!!“ histerično sam vikala. Baka ništa nije rekla. Sjedjele smo tako satima, i satima... Ponovno smo izgubile pojam o vremenu, čekale smo djeda ali on nije dolazio, tada se je začulo kucanje na vrata, bio je to djed pretpostavljala sam ali baka nije u to vjerovala upitala je „Tko je?!“ „Ja sam drga!“ odgori djed. Bak otključa vrata, i na nju skoči neka spodoba! Bio je to djed bez kože!!! Vriskale smo!!! Pobjegle smo oba dvije na tavan!!! Zaključale vrata i stisnule se u kut, bio je mrak! Drhtale smo tako, misleći kako je sve ovo san, zaspale smo. Probudile su me jutarnje zrake sunce. Bila sam stisnuta za baku kada sam zaspala, ali sada nje nije bilo, protrljala sam oči i ugledala baku kako kleči pokraj zida na kojem je bilo napisano: DOŠAO SAM!!! Pretpostavljla sam da je to bilo napisano djedovom krvlju, još sam se više satisnula uz zid pa sam zazvala baku, i još jednom, ali ona se nije odazivala, bila mi je okrenuta leđima, skupila sam snage i došla do nje lagano sam je okrenula. Bila je mrtva! Kad sam je pomaknula glava joj je otpala, već je bila odrezana, a nije imala oči!!! Počela sam vrištati a onda se pokraj mene stvorio on! Siniša. Rekao je: „Došao sam!“ Zavrisakla sam. „Ti!!!“ skočila sam na njega i počela ga udarati šakama, a onda je nestao, ruke su mi pale a pokraj mene se stvorio vuk! Bio je to Siniša shvatila sam. Ugrizao me je za nogu, i počeo vuči, odvukao me je u prizemlje, znala sam da sam slabija od njega, jer ovaj vuk kao da je imao mišiće! Prošli smo pokraj djeda kojeg nisam mogla pogledati od straha, osjetila sam zemlju i otvorila sam oči, vukao me je prema šumi!!!
 
Josip Čekolj
Ovu priču sam ja napisao :)

Kočija by Josip Čekolj

Kočija:

Pozivnica
„Vaša Visosti, kralj naše susjedne zemlje vas je pozvao na svečani bal povodom njegovog 70 rođendana!“ reče sluga svome kralju. „Miklior?!“ upita kralj koji je u svom crvenom ogrtaču sjedio na prijestolju. „Da kralju Miklior!“ odgovori sluga. Miklior je bio taj kralj koji ih je pozvao na svoj rođendan. „Hoćete li poći vaša Visosti?“ upita sluga kralja. „A kada će biti bal?“ upita ga kralj. „Za osamdeset jedan dan kralju!“ odgovori mršavi sluga. „Osamdeset dana nam treba do njegove kraljevine...Znači danas moramo već krenuti!“ vikne kralj uzbuđen što ga je Miklior njegov stari prijatelj nakon 20 godina pozvao k sebi! Digne se sa prijestolja te naredi slugi da spakira njega, kraljicu njegovu ženu Hatitu i njihovo dvoje djece Wordona i Leonisu.

Kraljevska obitelj kreće na put
Sluge su sve pripremile samo kako bi kraljevska obitelj napokon sjela u veliku crnu kočiju. Kralj Hodrik i kraljica Hetita su sjedjeli na gornjem sjedalu, a njihova djeca na donjem. „Oče što ćemo raditi osamdeset dana u kočiji?!“ upita prestravljeno kraljeva kćer princeza Leonisa. Princeza je imala na kralja plavu ravnu kosu, plave oči poput beskrajnog neba. Naime ona nikada nije mogla sjediti i biti na miru. Uvijek morala hodati ili nešto raditi te joj je ovo putovanje bilo smrtna kazna! „Sjediti, jesti i piti!“ zadovoljno joj odgovori kralj. „Kao i uvijek.“ Tužno i tiho reče Leonisa. „Ima li oče taj kralj sina ili kćer?“ upita Wordon. Princ crne kratke kose. Imao je velike zelene oči a na čelu ožiljak kojeg mu je napravio onaj kojem sada ide...
Jeli je pametno...
„Da sine ima, sina Filiopa i kćer Sarenu!“ odgovori kralj sinu. „Aha super! Barem ću se imati s nekime družiti!“ veselo će Wordon. „Hodriku jeli je pametno da idemo k Miklioru?!“ prestrašeno upita crnokosa kraljica muža. Ona se je bojala da taj posjet neće probuditi duhove prošlosti... „Draga Miklior se je sada promijenio, nemoj se brinuti!“ nasmješi joj se kralj „Nisam baš sigurna...“ tiho reče Hetita. „A kako to mislite? Zar je prije bio zločest?!“ upita princeza. „To se tebe ne tiče!!!“ ljutito reče kralj.
Prvo ubojstvo
Poslije obitelj nije više progovorila ni riječi. Sati su sporo odlazili, svo četvero je gledalo u svoj prozorčić na kočiji, gledali su šumu, polja, nebo, zalazak sunca... Tada je pala noć i kapci su im postali teški... Zaspali su tvrdi san.
Leonisu je probudila vika kočijaša i stzražara. Protrljala je oči i pogledala je svoju obitelj. Tada je vrisnula iz petnih žila! Još je bila noć ali u kočiji je gorjela svijeća i mogla je dobro vidjeti lice svoga oca. Ali ga nije bilo! Od njenog silnog vrištanja kraljica i princ su se probudili! I oni su počeli vriskati! Skokom je svo troje izašlo iz kočije više ne vriskajući. Tada su shvatili da nema stražara i kočijaša, okrenuli su se prema drveću...

Drveće
Ponovno su počeli vriskati jače nego prije, tako jako da su se sve ptice u šumi prestrašile i zagraktale de odletjele prem nebu. I tako su uznemireno letjele dok vrištanje nije završilo. Kraljica, princeza i princ na drveću su zagledali obješena tijela vojnika i kočijaša a u sredini se nalazila glava kralja. Kada su prestali vriskati svo troje se je primilo za ruke i počelo trčati... Noge su ih nosile, bježali su iz te proklete šume! Nakon sata i sata trčanja bez prestanka napokon su došli na čistinu, bila je to prekrasna livada a pokraj nje puteljak a na njemu se nalazila raskošna roza kočija.

Pismo
Njih troje ušlo je u kočiju. Kočija je bila prazna, ni kočijaša nije imala pa ačk ni konje! Kraljica je na jednom sjedalu primjetila neko pisma, sjela je i otvorila ga. Princ i Princeza su ga također sjeli. Kraljica je počela čitati pismo:DRAGA HETITA LJUBAVI MOJA! PITAŠ SE ZAŠTO SAM GA UBIO? PA LJUBAVI MOJA PA DA TI K MENI MOŽEŠ DOĆI U ZAGRLJAJ! To je pisalo u pismu, samo to, bez ikakvog potpisa ali kraljica je znala tko je to napisao...
Ponor
Odjednom vrata kočije se zatvore a kočija se sam pokrene! Svo troje vrisne. Kočija je jurila kao luda, kroz prozore su mogli vidjeti prašinu koju je kočija podizala jureći pošudranim putem. Tako su se vozili 79 dana bez prestanka, svako jutro pronašli bi ispred sebe hrpu pladnjeva hrane i boca vode! Nakon dugih 79 dana napokon su stali, zasjalo je jutro, kroz prozore su vidjeli maglu no ništa više. Oko njih je bilo samo kamenje... Kočija je ponovno krenula, ali ovoga puta polako, čak i prelako! Samo su jednom čuli škripanje kočije i tla... Imali su osjećaj kao da lebde! I lebdjeli su! Nalazili su se iznad ponora! U njemu je bila lava! Svi su se prestrašeno pogledali. A onda odjednom vrata kočije su se otvorila i nešto kao da je povukla princa i princezu! Kraljica ih je vukla natrag ali nije uspjela... Pali su oba dvoje u ponor... Vrisklai su... Kraljica je gledala kako im se koža topi u pakleno vrućoj lavi... A onda su nestali... Odjednom pokraj nje se stvori Miklior! „Zdravo ljubavi!“ tiho joj reče a ona od iznenađenja vrisne, plakala je, jer sada je izgubila i sina i kćer... „Kako ste putovali? Zar kočija nije krasna? Izradio sam ju samo za tebe! Čak i kuha! Haahahhha! Zar nije romantično!“ približio joj se je. „Pogledaj tu vatru! Ljubavi!“ poljubio ju je.
Josip Čekolj
Ovu priču sam ja napisao :)

Dragi dnevniče ubio sam ih by Josip Čekolj

Martini roditelji su se rastali. Ona i majka otišle su živjeti u zapuštenu kuću u šumi u Americi. Danima i danima su je čistili... Kada su napokon očistile prizemlje i drugi kat majka je Martu zamolila da sama očisti tavan. Kada je Marta ušla na tavan oko nje su bile stotine i stotine kutija, bilo je malih, velikih, crvenih, smeđih, duguljastih... Marta je otvorila prvu kutiju pred sobom. Bila je to smeđa kutija srednje veličine. U njoj su bile crno-bijele fotografije. Fotografije vesele i drage obitelji, muž i žena te troje djece uvijek nasmijane, no na svakoj sliki pokraj obitelji bio je dječak bez kose u prugastoj odjeći mrka izgleda. Marta se nije obazirala na te fotografije obitelji koja je nakada živjela u ovoj kući. Tada je krenula na drugu kutiju u njoj je bila samo jedna bilježnica a na prvoj stranici je pisalo: „Ovaj dnevnik pripada Tomislavu Fidrigeju“ Ispod te rečenice bila je njegova slika. Bio je to onaj dječak u prugastoj odjeći. Marta je zaboravila na čišćenje tavana jer je počela čitati Tomislavov dnevnik. Otkrila je kako je on bio dijete od sestre gospođe Merlin kojoj je nekada pripadala ova kuća i koja je bila majka ono troje djece na fotografijama. U dnevniku je pročitala kako jekada mu je majka umrla otišao živjeti kod tete i tetka u ovu kuću te su ga oni maltretirali kao slugu. Tada je počela čitati zapise kada je Tomislav već imao četrnaest godina. Počeo je pisati kako bi najradije ih sve pobio. Jer su se prema njemu ponašali kao prema psu kako je napisao. Već pri kraju dnevnika napisao je: „Tada sam to napokon učinio...ubio sam ih...“ Marta se je zaprepastila! Bacila je dnevnik na neke velike duguljaste kutije koje su izgledale kao lijesovi. Zanimalo ju je što je u njima pa je jednu onu manju otvorila. U njoj je bio kostur onog najmanjeg djeteta na sliki! Marta je vrisnula tada je otvorila drugu kutiju još jače je vrisnula i tako sve dok nije otvorila svih pet kutija koje su je okruživale u kojima su bila mrtva tijela obitelji Merlin! Marta je počela vriskati!!! Tada je na tavan došla njena majka koja se odjednom pretvori u Tomislava Fridrigeja! Marta je još vriskala! Tomislav se približi k Marti i reče joj: „Ti si praunuka gospođe Merlon! Još jedna Merlonica koju treba ubiti!“ Marta ga je samo gledala izbezumljeno i preplašeno a on je primi za vrat i zadavi! Marta padne na pod a on se ponovno pretvori u Martinu majku kojoj je u prsa bio zaboden nož! Te se i ona sruši na tavanski pod mrtva...
 Josip Čekolj
Ovu priču sam ja napisao vaš admin :)

Smrt na medenome mjesecu

Smrt na medenom mjesecu
 
Goran i ja smo se napokon vjenčali! Odmah nakon vjenčanja smo otišli na medeni mjesec u Francusku u Pariz! Moj najdraži grad na svijetu! Bilo je prelijepo, svakog dana odlazili bismo u drugi restoran, odlazili u sve moguće muzeje, galerije, poznate zgrade... No eiffelov toranj smo ostavili za posljednji dan. I tako je napokon stigao posljednji dan našeg medenog mjeseca u Parizu! Hodanje do vrha tornja je uistinu vražje zamorno! Sve noge su me boljele! I onda smo napokon stigli do posljednjega kata. Bilo je dosta malo ljudi gore, zamišljala sam ih puno više! Tada smo se jai moj dragi naslonili na ogradu kako bismo pogledali sve te divote Pariza! A onda odjednom začula sam vrisak i odjednom sam se našla na podu svi ljudi s tog kata su me gledali! Tko je to vrisnuo?! „Gdje je Goran“ pitala sam naglas. „Mrtava je,“ samo tako mi je rekao jedan muškarac u crnome odijelu koji je stajao ispod mene. „O čemu vi to pričate?!“ pomalo sam histerično ih pitala. „Momci podignite je da ga vidi!“ reče onaj isti muškarac ostalima i tek sam tada primjetila da su na tom katu samo muškarci! Zar to nije čudno malo?! Možda su gey grupa? Tada su me njih dvoje podigli s poda i odveli do ograde a ja sam užasnuto vrisnula! Za kat ispod ovog bila je zavezana neka ploča a na njoj su bili šiljci! A na šiljcima...Goran! Pitala sam se zar to nitko nije primjetio! Ada sam počela vrištati i vrišati i vrištati! Ali muškarci su me samo pustili kao da me nitko neće čuti i potrčati ovamo! A što ako me stvarno ne čuju i stvarno neće doći po mene! Tada se odjednom sve smrači a iznad tornja se pojavi puni mjesec! Muškarci se nasmiješe a ja sam samo izbezumljeno stajala. Brzo potrčim do ograde da pogledam gdje su ostali ljudi ali mi više nismo bilo u Parizu! Ispod tornja bile su stijene i uzburkano valovito more! Do tada je more bilo plave boje a onda se pretvorilo u krv a u njoj su počele plivati ljudke glave! Ruke, noge, ponekad čitava tijela, prsti... Ovoga puta nisam vrištala nego sam užasnuta ukipljeno stajala! Tada čujem zavijanje vukova, skupim hrabrosti pa se okrenem a iza mene je bilo jedanaest vukodlaka! Tada sam počela vrištati! Primila sam se za ogradu tornja i samo vrištala! Da more nije bilo puno mrtvih ljudi te da je bilo plave boje zasigurno bih se bacila u njega ali pošto se panično bojim krvi radije sam ovako vrištala na tornju. Tada se začuje hroptav glas „Zašuti!“ Reče vukodlak kojeg do sad nisam primjetila. Sjedio je na kraljevskom stolcu omotan u crveni ogrtač. „I ti čeć uskoro postati kao oni!“ Ja sam napokon zašutjela. I sa ogromnim strahom gledala u tog diva vuka. „Rastrgajte je“ vođa vukodlaka ostalima naredi a ja od silnog straha sam se bacila u krv, u takozvano more. Nisam ni trena razmišljala, radije ću se utopiti u ljudskoj krvi nego da me rastrgaju zvijeri. Krv je bila hladna doslovce ledena, osjećala sam mrtve ruke i glave. Neki su već bili kosturi. Htjela sam vriskati ali nisam mogla pod vodom ili krvlju kako već želite. U dubni sam vidjela jednu glavu...Bila je to glava moga Romea... Moga muža... Bila je to Goranova glava. Zaplivala sam prema njoj potresena takvim prizorom, ali nisam stigla je uhvatiti, već sam bilka mrtva. Prije smrti sam začula glasove: „Donesite mi večeru!“ Nisam vidjela ali sam pretpostavljala tko je to rekoa i što se dogaša na eiffelovom tornju. Kralj vukodlaka je svojim slugama vukodlacima naredio da mu donesu večeru. A jedan od njih se je spustio do prvog kata tornja držeči se za šipke tornja. Kada je došao ondje, približio se ogradi i svoju je snažnu dlakavu ruku stavio u vodu te iz nje izvukao moju glavu.
Josip Čekolj
ah. evo ovu sam priču ja napisao vaš admin :)

Koliba by Antonella Jakobašić

Koliba:

Bila jednom jedna djevojčica Luna koja se spremala s svojim roditeljima na ljetovanje,bilo je to u srpnju,ali nisu išli na more,to je bio kao mali izlet u prirodu na nekoliko dana.Kuća u kojoj su boravili bila je stara i prilično velika.U tom takozvanom selu nije bilo struje pa je to mogao biti pravi odmor od suvremenog svijeta i sve te tehnologije.Kada su stigli, noć se već spustila,a Luna se nije ni raspakirala.Izabrala je veliku sobu s lijepim pogledom na livadu i planine.Bila je umorna i otišla spavati.Probudila se oko 16 sati.Raspakirala se sišla na ručak.Luna se vratila u svoju sobu i sjela na dasku od prozora i promatrala krajolik.Na livadi je uočila jednu malu kolibu koja je u njoj probudila neobičnu znatiželju.Kada se spustila noć Luna nije mogla zaspati, znala je da je to zbog kolibe.Iskrala se iz kuće dok su svi spavali i otišla do kolibe.Sa sobom je ponjela i svjetiljku jer tamo je sigurno mrkli mrak.Otvorila je vrata s jezivim cviljenjem, tko zna koliko je stara ta koliba.Kada je ušla nije ništa vidjela, upalila je svijetiljku i razgledavala kolibu.Bila je to obična mala koliba pod kojom je pod škripao.Vidjela je police i na njoj neki alati,to joj nije bilo važno.Zapela je za nešto na podu,sjela je na pod i primila u ruke tu stvar.Osvjetlila ju je svjetiljkom-bila je to knjiga s ne baš puno stranica.Bila je i poruka na njoj koja je glasila ovako:''Neznam tko si ti ni kako si došao do ove knjige ali nemoj ju otvarati ili će ti se desiti nešto što neželim a vjeruj da ni ti neželiš.Najbolje ju spali i zaboravi na nju,savjetujem ti''.Luna je iz znatiželje ipak otvorila knjigu i prelistala ju-bila je potpuno prazna osim zadnje stranice na kojoj ne pisalo:''Vidim da me nisi poslušao,sad si se uvalio nema ti pomoći osim jedne mogućnosti zatvori ovu knjigu odmah imaš 3 sekunde ako nezatvoriš, jao tebi odbrojavanje počinje sad!''. Luna je bila zbunjena od tih riječi i nije zatvorila knjigu.Vidjela je da se ništa nedogađa pa se nasmijala.Kada se odjedanput soba osvijetlila i Luna je vidjela da su oko nje velika zrcala.Tada je ćula zvuk,zapravo smijeh koji je bio sve glasniji i glasniji dok se na svim zrcalima nije počela stvarati slika slika male djevojčice koja je imala zloban smiješak na licu,a onda joj je taj smiješak nestao sa lica.Luna je gledala u iskrivljeno lice koje se počelo grčiti,djevojčici se oći preokrene i počnu joj crvene suze klizati niz obraze a onda joj oći ispadnu i otkotrljaju se sve do Lune.Djevojčica je buljila u Lunu i počela vrištati sve jače i jače i jače.Luna je pogledala u knjigu na kojoj se stvorio malo zrcalo.Niz knjigu se počela slijevati crno-crvena tekućina.Luna je pogledala u djevojčicu pa u knjigu,odbacila je knjigu iz ruku i vrišteći otrčala iz kolibe.Kad je došla u kuću sve je zaključala legla u krevet i pokrila se preko glave.Roditeljima nije ništa govorila, naravno nebi joj vjerovali,a i ona je mislila da je to bio samo san.Sljedećih nekoliko dana nije se približavala kolibi a nije ni htjela misliti na nju.Kada su se vratili s ''odmora'' Luna je sve ispričala svojim frendicama,ali one su rekle da je sve to sigurno bio samo san.Nakon nekoliko dana doselili su se novi susjedi.Luna je izašla iz kuće da ih pozdravi.Vidjela je jednu curu koja je sigurno imala isto godina kao i Luna.Pozdravila ju je a kada se cura okrenula Luna je vidjela zgrčeno lice preokrenutih oćiju kako vrišteći zuri u nju.Luna je počela vrištati i vidjela kako ta djevojčica drži nož u rukama.Luna je počela bježati,ali prekasno djevojčica ju je gušila dok nije pala na pod.Onda je podigla nož stavila onu knjigu na Lunino srce i zabila nož točno gdje je bilo ono zrcalo.Tada je znala-bila je napokon slobodna... 
 
Antonella Jakobašić

Ukleta kuća by Antonella Jakobašić

Ukleta kuća:

To se dogodilo prošlog ljeta.Još nemogu razumjeti što se točno dogodilo,iako sam sad....ovakva kakva jesam.Još tugujem za svojim roditeljima,pitate se zašto?,bolje vam je da neznate,ali ipak ću vam ispričati.Kao što sam rekla dogodilo se to prošlog ljeta.Svako ljeto idem kod svojih bratića u Darkcity,mislite koji naziv,ali to nije ni grad to je malo selo s puno životinja i drveća.Sve je normalno osim jedne kuće u kojoj se govori da su se događala svakakva ubojstva,ali ja nisam vjerovala u to,ali sad vjerujem.Jako sam se veselila polasku,jer u mom gradu nema baš društva.Kada smo došli raspakirala sam sve svoje stvari i bila sam spremna za pustolovinu.Pitala sam svoje bratiće možemo li ići negdje navećer.a oni su se čudno pogledali,skužila sam da nešto nevalja,ali ipak smo izašli.Prolazili smo pokraj one kuće,znatiželjno sam pogledala u nju i vidjela da se nešto događa u njoj i čula-vrisak.Pitala sam bratiće jesu li ćuli ovo a oni su pitali koje?.Nije mi bilo ništa jasno pa sam šutjela i onda kad sam ćula nekoga kako doziva moje ime.Mislila sam da si umišljam od onih silnih priča koje su ispričane,ali prevarila sam se.Sljedeći dan teta me zamolila da odem do trgovine,a bratići se nisu složili s tim,što je bilo čudno,a teta im je odvratila da mi se nema ništa dogoditi.Bila sam zbunjena,a što bi mi se to moglo dogoditi.Išla sam putem koji je vodio prema onoj kući.Opet sam čula.Kao da vjetar šapće moje ime.Bila sam znatiželjna pa sam otišla provjeriti što je to.Kad sam ušla u kuću vidjela sam tragove krvi po podu i po zidovima.Bilo je nekoliko hladnjača,nisam znala čemu služe pa sam ih otvorila.Val smrada mi je ušao u nosnice.Bojala sam se pogledati što je to,skupila sam hrabrosti i pogledala-bilo je to pokvareno meso.Nasmijala sam se samoj sebi.Šta sam mislila da ću tu naći,ostatke ljudskih djelova tijela.Nastavila sam dalje kad sam zapela za jednu kutiju.Otvorila sam je kad se srušila na pod,a iz nje izletjele kosti.Skoro sam zavrištala, ali sam se pribrala i pomislila da su to kosti od životinja.Laknulo mi je,sve dok nisam vidjela još jednu kutiju,nije mi se dalo otvarati pa sam nastavila dalje kad se ta kutija otvorila krvave ljudske glave počinju vrištati.Ja sam isto počela vrištati i skužila da su ono bile ljudske kosti i ljudsko meso.Potrčala sam prema vratima ali bila su zaključana.Lupala sam po vratima,dozivala pomoć,ali ništa.Osjetila sam da me neko gleda,okrenila sam se i vidjela malu curicu i dječaka kako zure u mene.Nasmiješili su se i rekli da su se izgubili.Prilazili su mi,a djevojčica je nestala.Okrenula sam se prema vratima i vidjela djevojčicu kako u rukama drži- motorku.Počela sam vrištati kad sam osjetila neku bol koja mi je prolazila kroz kralježnicu.Opipala sam leđa i osjetila neki predmet koji mi je bio zabijen u leđa.Izvadila sam ga,bio je to mesarski nož!Pala sam na pod u lokvu krvi.Buljila sam u dječaka koji mi je zabio nož u leđa.I tad sam čula-motorka.Zujanje mi je došlo do glave-počela mi je rezati vrat!.Opipala sam vrat i osjetila nekakvu tekućinu na prstima.Tada mi se počelo vrtiti u glavi i sljedeće što se sjećam bilo je grozna bol i dječje smijanje.I još dan danas,plašim sve one koje prolaze pokraj te kuće da im se nebi dogodilo ono što se dogodilo i meni tu jezivu noć... 
Antonella Jakobašić

Medvjedić

Muž i žena su bili presretni kada im se rodila prekrasna djevojčica. Djevojčica je narasla i slavila svoj 4. rođendan. Uz poticaje prisutnih nagnula se nad tortu da ugasi svjećice kada joj je plamen zahvatio plave kovrče kose. Djevojčica je počela vrištati od boli i plave oči su joj se ispunile suzama. Prije nego su prisutni odreagirali plamen joj je ostavio velike opekline po licu. Otac je pozvao hitnu dok je djevojčica ridala na majčinim rukama. Hitna je stigla i krupni doktor je unio djevjčicu u vozilo. Roditelji su željeli s kćeri otići u bolnicu ali je liječnik rekao da bi bilo bolje da ostanu kod kuće i da će im telefonom javiti kako je prošla operacija. Nakon gotovo 5 sati čekanja iz tišine se začuo telefon. Majka je pohitala i podigla slušalicu kada je čula najgoru stvar u svojem životu: "Vaša kćer je preminula". Na pogrebu djevojčice je vladala velika žalost. Kada su ožalošćeni roditelji stigli doma zazvonio je telefon. Majka je podigla slušalicu i sa druge strane je začula glas svoje kćeri: "Mama, moja svjećica se još nije ugasila". Majka je mislila da joj se pričinilo iako joj je iste noći u san došla njezina kćer i ponovila iste riječi: "Mama, moja svjećica se još nije ugasila". Majka je svaku noć sanjala isti san te je zatražila pomoć liječnika. Kada se vratila kući s naizgled uspješne terapije otišla je u sobu svoje kćeri, otvorila vrata i ostala je bez daha. Hladni žmarci su joj prolazili leđima dok joj je pogled bio usmjeren na lutkicu koja je stajala na krevetu njezine kćeri. Bio je to najdraži medvjedić njezine kćeri. Pitate se što je u tome neobično? E pa neobično je upravo to što je njezina kćer bila pokopana s tim medvjedićem koji je sada stajao na njezinom krevetu. Žena je zgrabila medvjedića ptrčala na groblje te zahtjevala da otvore lijes njezine kćeri. Kada su otvorili lijes imali su što vidjeti. Unakaženo lice djevojčice, potpuno izgreban lijes i utvrđeno je da su svi prsti djevojčice pojedeni..........